Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu

Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije odnosi se na razdoblje tokom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952, kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" grupa, "neprijatelja radnika"; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili Sibir, ovisno o svakoj grupi.

U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inostranstva, kao i teritorije pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih grupa je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorijenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nijemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici) a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, Balkari, krimski Tatari i mešketski Turci).^[1] U tim posebnim naseljima, deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno napustiti te lokacije.^[2] Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 miliona ljudi.^[3] Broj poginulih zbog posljedica deportacija je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim grupama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,^[4] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.^[5]

Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru.^[6] Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, dok je raspadom SSSR-a nezavisna Gruzija 1990-ih odbila dati dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Moderni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovječnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj porodici žrtava platila odštetu. Države istočne Europe i bivšeg sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državamaa i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast raznim komemoracijama.

1. ^ "UNHCR publication for CIS Conference (Displacement in the CIS) - Punished peoples: the mass deportations of the 1940s". Refugees Magazine. 1. 5. 1996.
2. ^ Human Rights Watch 1991, str. 7–8.
3. ^ Polian (2004), str. 4
4. ^ Dowling (2014), str. 930
5. ^ Geyer i Fitzpatrick 2009, str. 176.
6. ^ Hiden & Salmon (1994). str. 129.